Neke turističke atrakcije zbog svoje ljepote ne zahtjevaju velika ulaganja, dok je za druge potrebno uložiti značajan napor kako bi se izborili za poziciju na bogatom i zahtjevnom turističkom tržištu. Trebević je negdje u sredini, zbog blizine Sarajeva i Istočnog Sarajeva ima turistički potencijal ali potrebna su ulaganja da bi ova lijepa planina ponovo vratila nekadašnji sjaj i izašla iz sjene atraktivnijih Jahorine, Igmana ili Bjelašnice.
Danas je perspektiva ponovnog razvoja turizma na Trebeviću ponovo jasno prisutna, posebno kroz izgradnju i obnovu infrastrukturnih, saobraćajnih i turističko-ugostiteljskih objekata poput žičare Sarajevo-Trebević (Hrvatin-Vidikovac), putne komunikacije Lukavica-Jahorina, novih planinarskih domova, restorana, itd.
No, vratimo se malo u prošlost. Za Trebević su vezane neke zanimljivosti koje nisu toliko poznate a koje svakako zaslužuju pažnju šire javnosti. To se prije svega odnosi na tradiciju planinarskih i izletničkih kretanja (preko 100 godina, najduža od svih planina u BiH), interesantne detalje iz kulturno-istorijske baštine, podatke koji govore o Trebeviću kao masovnom izletištu sredinom XX vijeka i zlatnom olimpijskom dobu.
Malo je poznato da je na Trebeviću izgrađen prvi planinarski dom u BiH. Naime, inicijativa o organizovanom planinarenju u BiH prvi put se pominje 1893. godine, ubrzo po dolasku Austro-Ugarske na ove prostore. Zbog blizine gradu, javila se ideja za izgradnju skloništa pod vrhom Trebevića, na mjestu zvanom Sofe, da bi tri godine kasnije, 1896., bila izgrađena prva planinarska kuća u BiH. Na radničku inicijativu 1905. godine u Sarajevu osniva se Turističko društvo ''Prijatelj prirode'' kao ogranak istoimene asocijacije iz Beča, koje je značajno doprinijelo da se planinarenje raširi među radnicima i preraste u prvu pravu planinarsku organizaciju u BiH. Nakon objekta na Sofama, drugi najstariji planinarski objekat u BiH izgrađen je takođe na Trebeviću, 1907. godine, na Dobrim vodama.
Poslije Drugog svjetskog rata Trebević postaje izuzetno popularan kod građana Sarajeva, koji vikendom i praznicima u velikom broju izlaze na planinu i borave na čistom vazduhu. Tu tvrdnju potkrepljuje činjenica da su samo dva planinarska doma, na Sofama i Ravnama, 1959. godine imala posjetu od oko 120,000 ljudi, što je više nego u svim ostalim planinarskim domovima u BiH te godine. Trebević je kao ''gradska planina'' bio mnogo popularniji od Jahorine ili Bjelašnice, koji su tada smatrani divljim i surovim. Veliki doprinos popularizaciji planine dala je izgradnja žičare Hrvatin-Vidikovac koja je puštena u promet te 1959. godine, da bi već 1960. broj prevezenih putnika iznosio oko 580,000. Kasnije se ta brojka smanjivala i tokom osamdesetih kretala se od 220,000 (1980.), preko 274,000 (1984.) do 159,000 (1989.).
Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina obilježile su pripreme za organizaciju XIV Zimskih olimpijskih igara. Blizina i konfiguracija terena omogućili su Trebeviću idealnu lokaciju za izgradnju staze za bob i sankanje. Besprijekorno pripremljena staza, veliki broj gledalaca i atraktivne sportske discipline učinili su da se ova planina tih dana nađe u centru svjetske pažnje.
Sve što je decenijama izgrađeno, srušeno je tokom rata 1992-95. Ipak, naznake ponovnog razvoja vremenom postaju sve vidljivije. Ideja o obnovi žičare se već realizuje (kapacitet će biti na nekadašnjem nivou, odnosno 400 putnika na sat), izgrađen je put Lukavica-Jahorina, niču novi objekti na Brusu i Ravnama, organizuju se i nove kulturno-sportske manifestacije koje polako prerastaju u tradicionalne (trke skejtera ''Red Bull Hot Run'' na bob stazi od 2007., ''Prvenstvo BiH u kuhanju bosanskog lonca za novinare'' i dr.).
Ni prirodni resursi koje Trebević posjeduje nikako nisu zanemarljivi. Klima ove planine posjeduje dosta elemenata koji povoljno utiču na zdravlje čovjeka. Terapijsko dejstvo moguće je biološki osjetiti samo kod promjene podneblja, odnosno dolaskom iz nižih, urbanih predjela, na planinu. Posebno se to odnosi na dva platoa: Ravne i Brus koji su zbog nadmorske visine (1000-1200 m) i konfiguracije terena idealni za rekreaciju i lagani oporavak. Vegetacija, odnosno šumski kompleks, zajedno sa klimom, učinila je da se Trebević nazove ''plućima grada''. Još 1948. ispod samog vrha Trebevića formiran je fakultetski botanički vrt ''Alpinetum'' Šumarskog fakulteta u Sarajevu. Vrt je zauzimao prostor od 14 ha unutar kojeg su se uzgajale reliktne i endemske vrste pa je predstavljao pravu florističku labaratoriju. Specifičan reljef, klima i podloga učinili su da se tu mogu sresti različite vrste biljnog svijeta, poneke karakteristične samo za ovo područje. Stabla divljih jabuka, krušaka, lješnika i trešanja nisu rijetka, pa se izletnici često vrate kući punih šaka. Takođe, veliki broj planinskih, ljekovitih biljaka čest je motiv boravka izletnika. Pojedine visinske tačke pružaju izvanredan pogled na okolinu. Sve su to razlozi da Trebević vikendom danas posjećuje, prema nekim procjenama, između 3-5 hiljada izletnika.
Od kulturno-istorijskih objekata, Trebević je poznat po austrougarskim tvrđavama i objektima koje je njihova vojska sagradila za 40 godina boravka na ovim prostorima. Najpoznatije kule su na Paležu, Osmicama i Čolinoj kapi (kasnije prepravljena u astronomsku opservatoriju). Zanimljivi su običaji i etnografske karakteristike ovdašnjeg naroda. Pažnju privlači planinski izgled hrama Sv. proroka Ilije (crkva-brvnara), u selu Luke. Prvobitno je sagrađen 1943. godine, potom 1955. srušen, da bi bio obnovljen 1996. godine. Od etnografskih manifestacija posebno vrijedi posjetiti sabor (teferič) na Ilindan (2. avgust) kada se u dvorištu crkve okupi nekoliko stotina posjetilaca, gdje se mogu vidjeti tradicionalni običaji i probati domaći specijaliteti.
Sve ovo govori da je pred Trebevićem svijetla budućnost. U stvari, ona je već počela, naše je da dođemo i uvjerimo se u to. I sjetimo se starih dobrih vremena.