Danas popodne smo se vratili sa četverodnevnog putovanja. Skoro čitavo vrijeme nas je pratila kiša, tako da nismo mogli nešto uživati. Kumamoto je veliki grad, skoro 700,000 stanovnika, dok je Nagasaki nešto manji - oko 450 hiljada. Mislio sam da je obrnuto, da je Nagasaki veći, ali to nije tako veliki grad u japanskim razmjerama, ali je slavan iz neslavnog razloga - zbog atomske bombe. Kumamoto ima divan srednjevjekovni zamak iznad grada i to je bilo prvo mjesto koje smo posjetili. Bilo je lijepo. Hotel nije bio nešto, sobe su male, ali ok. Drugi dan smo bili u Minamati, imali predavanje i obišli muzej o poznatoj ''Minamata bolesti'' koja je pedesetih i šezdesetih zahvatila dio stanovništva ovog gradića jer je hemijska fabrika Chisso ispuštala otpadne vode direktno u zaliv. Otpadne vode su sadržavale živu (merkurijum) koja se infiltrirala u ribe koje su potom ribari i njihove porodice jeli i tako postali žrtve ove bolesti. Do danas se istražuju simptomi i još uvijek nije jasno kako živa utiče na ljudski organizam. Nakon Minamate, vratili smo se u Kumamoto, u isti hotel. Naveče sam malo prošetao, kupio suši i fino večerao u sobi. Treći dan smo napustili Kumamoto i trajektom prešli na drugu stranu zaliva, pa busom još nekih sat vremena do Nagasakija. U Nagasakiju je hotel bio dosta bolji, a imali smo i doručak uključen (uzgred budi rečeno doručak je bio sjajan: svega ima, od povrća, ribe, slanine, salama, jaja, do dječijih radosti). Nedaleko od hotela je veliki šoping mol, proveo sam sat i po u Uniklo radnji i na kraju uzeo samo jedan ženski džemper Neni. Računao sam da imam ispred sebe vikend u Kitakjušuu pa ću se presabrati šta mi treba i otići u završni šoping. Zadnji dan putovanja je bio i najljepši. Ujutro smo napustili hotel i prvo otišli u Glover garden. To je park u centru grada, malo iznad zaliva, sa prelijepim cvijećem, fontanama, zelenilom, među kojima su starinske kuće nekoliko prvih stranih doseljenika u Nagasaki među kojima je posebno poznat bio škot Glover. Sve je pod zaštitom države a kuće u zapadnjačkom stilu datiraju iz perioda sa kraja 19. i početka 20. vijeka. Sjedio sam malo na tremu ispred jedne od tih kuća i uživao u pogledu na zaliv zamišljajući kako je bilo lijepo tim ljudima živjeti ovde. Pogotovo što su se izmješali sa Japancima (Gloverova žena je bila Japanka). Bili su jako bogati i donijeli su ovom dijelu Japana zapadnjački duh. Kupio sam par sitnica i jednu majicu sa natpisnom Nagasaki, želio sam da me nešto podsjeća na ovaj predivni grad. Inače, on je sa tri strane opkoljen planinama a sa četvrte morem. U samom gradu se nalazi luka, što ga čini interesantnim jer sam veče prije toga sreo dosta mornara bijelaca koji su se vjerovatno iskrcali radi šopinga. Na kraju smo posjetili Muzej atomske bombe. Ipak sam bio malo razočaran jer nismo imali vodiča i nekako sam više očekivao od ove posjete. Nije bilo diskusije a želio sam da kažem da je to jedan od najvećih zločina u istoriji čovječanstva. Imam osjećaj da Japanci malo zaobilaze tu temu. Naravno, mjesto je strašno, sa jezivim svjedočenjima i eksponatima. Čovjek se zapita čemu sve to. Na kraju smo krenuli oko 14 (umjesto 13,10 jer se Tedi izgubio, izašao je na pogrešnu stranu šoping mola i nije znao naći parking) i stigli u KIC oko 16,30.
|