Pišem u ponedeljak popodne a u srijedu ujutro putujem. Već sam se počeo pomalo pakovati. Moram voditi računa da mi kofer ne prelazi 23 kg a ručni prtljag u avionu 8 km. Danas prije podne smo imali neobavezno ćaskanje sa koordinatorima o kursu, razdužili smo bankovnu karticu, komunikator i ostalo. Sutra je prezentacija Akcionog plana i to je to. Za vikend sam išao u kupovinu, nakupovao se dobro, gledao sam da nikoga ne zaboravim. U Uniklo-u sam potrošio bruku para, trebaju mi dati medalju. Tražio sam povrat poreza jer ako si stranac sa manje od 6 mjeseci boravka u Japanu i potrošiš preko 10,000 jena u jednom danu, onda ti daju tax free, tj. ne obračunavaju ti porez. Međutim, kad sam došao na kasu, jedva sam to uspio izganjati, skoro sat vremena su se konsultovali zvali JICA ofis, pitali svakojake gluposti i na kraju ipak dali taj popust od oko 900 jena (petnaestak maraka). Umalo nisam odustao od svega. Ostalo mi je nešto para, to mogu potrošiti u free shopu u Tokiju ili Beču. Razmišljao sam čak da kupim dva dobra odijela u EAON šoping molu. Cijena je bila prvo oko 24,000 jena, sada je 19,000 ali ako kupiš dva onda je sve 32,000 jena, što je oko 460 KM ili po 230 KM za svako, što je dobra cijena s obzirom da su kvalitetna odijela. Međutim, najveći brojevi su im od 180 cm visine pa nisam htio da ulazim u razgovor imaju li veće brojeve, a i nešto kontam imam odijela koje ne nosim pa možda mi ovo nije neophodno. Kupio sam sebi dobar novčanik jeftino, za nekih 30-35 KM, takođe, naik majicu da imam za sportske aktivnosti, što mi je negdje deseta majica koju sam ovde kupio, troje tole, tri košulje, dva kajiša, nekih sitnica. Mislim da je dosta. Kupiću još slatkiša na aerodromu Narita i to je to. Kupio sam jedan jako fin kišobran Milanki, ali kad sam došao u sobu vidio sam da ne može stati u kofer. Pitanje je da li dozvoljavaju kišobrane kao hand lagguage iz bezbjedonosnih razloga. Pokušaću ga nekako strpati u kofer, pa nek viri malo, valjda neće biti problema. Donio sam ovde dosta stvari koje mi nisu trebale. Recimo odijelo, nisam ga do sada nikako obukao, tek sutra ću na prezentacijama i Closing ceremony. Mogao sam proći i sa sakoom u kojem sam došao. Takođe, jedan džemper nisam nikako obukao, pidžamu, ovolike peškire nisam trebao nositi jer smo imali ovde sve (mada sam dobio pogrešnu informaciju da sve to moram nositi, da trebam ponijeti adapter sa 220 na 110 V i slične gluposti). Hendrina se javila da je stigla kući. Vidjeću da malo ćaskam s njom preko fejsbuka ili vibera. Još danas idem u gym i završavam. Skinuo sam mislim dvije-tri kile i zadovoljan sam s tim. Poslije treninga se izvagam, kad sam najtanji, i vaga pokazuje 87 kg. Odlično, nisam toliko imao ko zna od kad (mada je realna težina 89-90). Malo je dosadno i naporno trčanje sat vremena ali izdrži se. Mnogo bolje bi bilo da je bilo basketa, odbojke ili bilo čega drugog. Na računu Meal card imam još 3,600 jena, ostaće mi najmanje 2,500 jena, moraću kupiti piva za te pare sutra naveče kad budemo dernečili. Sranje je što polazim odavde u srijedu u 4,50 ujutro. Ne mogu se ni naspavati, niti ću doručkovati, ništa. Ali dobro, vraćam se kući. Naravno, drago mi je što se vraćam, ali osjećam nelagodu zbog nestabilnosti i neuređenosti društva, kako na poslu tako uopšte. Šteta je što smo stoka, moglo bi se lijepo živjeti.
Danas popodne smo se vratili sa četverodnevnog putovanja. Skoro čitavo vrijeme nas je pratila kiša, tako da nismo mogli nešto uživati. Kumamoto je veliki grad, skoro 700,000 stanovnika, dok je Nagasaki nešto manji - oko 450 hiljada. Mislio sam da je obrnuto, da je Nagasaki veći, ali to nije tako veliki grad u japanskim razmjerama, ali je slavan iz neslavnog razloga - zbog atomske bombe. Kumamoto ima divan srednjevjekovni zamak iznad grada i to je bilo prvo mjesto koje smo posjetili. Bilo je lijepo. Hotel nije bio nešto, sobe su male, ali ok. Drugi dan smo bili u Minamati, imali predavanje i obišli muzej o poznatoj ''Minamata bolesti'' koja je pedesetih i šezdesetih zahvatila dio stanovništva ovog gradića jer je hemijska fabrika Chisso ispuštala otpadne vode direktno u zaliv. Otpadne vode su sadržavale živu (merkurijum) koja se infiltrirala u ribe koje su potom ribari i njihove porodice jeli i tako postali žrtve ove bolesti. Do danas se istražuju simptomi i još uvijek nije jasno kako živa utiče na ljudski organizam. Nakon Minamate, vratili smo se u Kumamoto, u isti hotel. Naveče sam malo prošetao, kupio suši i fino večerao u sobi. Treći dan smo napustili Kumamoto i trajektom prešli na drugu stranu zaliva, pa busom još nekih sat vremena do Nagasakija. U Nagasakiju je hotel bio dosta bolji, a imali smo i doručak uključen (uzgred budi rečeno doručak je bio sjajan: svega ima, od povrća, ribe, slanine, salama, jaja, do dječijih radosti). Nedaleko od hotela je veliki šoping mol, proveo sam sat i po u Uniklo radnji i na kraju uzeo samo jedan ženski džemper Neni. Računao sam da imam ispred sebe vikend u Kitakjušuu pa ću se presabrati šta mi treba i otići u završni šoping. Zadnji dan putovanja je bio i najljepši. Ujutro smo napustili hotel i prvo otišli u Glover garden. To je park u centru grada, malo iznad zaliva, sa prelijepim cvijećem, fontanama, zelenilom, među kojima su starinske kuće nekoliko prvih stranih doseljenika u Nagasaki među kojima je posebno poznat bio škot Glover. Sve je pod zaštitom države a kuće u zapadnjačkom stilu datiraju iz perioda sa kraja 19. i početka 20. vijeka. Sjedio sam malo na tremu ispred jedne od tih kuća i uživao u pogledu na zaliv zamišljajući kako je bilo lijepo tim ljudima živjeti ovde. Pogotovo što su se izmješali sa Japancima (Gloverova žena je bila Japanka). Bili su jako bogati i donijeli su ovom dijelu Japana zapadnjački duh. Kupio sam par sitnica i jednu majicu sa natpisnom Nagasaki, želio sam da me nešto podsjeća na ovaj predivni grad. Inače, on je sa tri strane opkoljen planinama a sa četvrte morem. U samom gradu se nalazi luka, što ga čini interesantnim jer sam veče prije toga sreo dosta mornara bijelaca koji su se vjerovatno iskrcali radi šopinga. Na kraju smo posjetili Muzej atomske bombe. Ipak sam bio malo razočaran jer nismo imali vodiča i nekako sam više očekivao od ove posjete. Nije bilo diskusije a želio sam da kažem da je to jedan od najvećih zločina u istoriji čovječanstva. Imam osjećaj da Japanci malo zaobilaze tu temu. Naravno, mjesto je strašno, sa jezivim svjedočenjima i eksponatima. Čovjek se zapita čemu sve to. Na kraju smo krenuli oko 14 (umjesto 13,10 jer se Tedi izgubio, izašao je na pogrešnu stranu šoping mola i nije znao naći parking) i stigli u KIC oko 16,30.
Sutra ujutro putujemo u Kumamoto pa onda u Nagasaki. Ostajemo 4 dana i 3 noći. Spavamo u hotelima, prvo dvije noći u Kumamotu pa onda jednu noć u Nagasakiju. Iz Kumamota ćemo ići u Minamatu da posjetimo muzej o poznatoj ''minamata bolesti''. To je jako opasna bolest koja je zahvatila taj dio Kjušua prije 50-tak godina jer su fabrike ispuštale otrovne materije u more zagađujući ribe, koje su kasnije ljudi jeli. Bilo je dosta smtrnih slučajeva i posljedica koje su i danas prisutne. Posebno me raduje put u Nagasaki gdje ćemo posjetiti muzej atomske bombe. Danas sam malo nešto čitao o tome. Pročitah da je u Nagasakiju poginulo oko 39,000 ljudi u prvom udaru i još 75,000 od posljedica zračenja. Mislio sam da kažem da je to najveći zločin u istoriji čovječanstva, ali kad se uporede žrtve mnogih ratova, ipak to nije preveliki broj. Juče pročitah da je početkom osamdesetih u desetogodišnjem Iransko-Iračkom ratu poginulo preko milion Iranaca. Da ne govorimo o svjetskim ratovima.
Kad budemo išli iz Kumamota ka Nagasakiju jedan dio puta putujemo brodom. U blizini hotela u Nagasakiju je veliki tržni centar, imaju Uniklo radnju, kako reče Aaratake-san, tako da se nadam da ću uživati u šopingu. Ovaj vikend sam uglavnom proveo ne radeći ništa. Dosađivao sam se okolo, uzmem biciklo i odem do tržnih centara, razgledam šta ima, upoređujem cijene i sl. Kupio sam neke sitnice, majicu, kajiš i sl. Cijene su prihvatljive, bolje nego kod nas. Ima svega za svačiji džep. Pravo su potrošačko društvo, kupuje se nemilice. Ima ih mnogo, pa su samoposluge uvijek pune. U Kokuri se po tržnim centrima mogu naći poznate svjetske marke i tu je dosta skupo, dok se po manjim centrima može naći svakave robe za male pare. Ima i sredine kao AEON šoping mol koji je ovde u Yahati, 20 minuta pješke od JICA centra. Japanci se dobro oblače, čak i stariji ljudi. Uredni su, nose nove stvari, voze nova auta. Nema sad nekih bijesnih auta mnogo, dosta je malih auta, ali većinom su mlađa godišta. Valjda su im visoki porezi na stara kola. Ne vidi se neka razlika u društvenim slojevima. Vjerovatno je ima, kao i svugdje, ali bar ja do sada nisam primjetio ni neke bogataše niti neke siromahe. Juče smo bili u Toyoti Kyushu, fabrici najvećeg svjetskog automobilskog brenda, nekih sat vremena vožnje od Kitakjušua. Nalazi se u ruralnom dijelu, na prostoru od 10-tak stadiona. Ono što sam vidio je impresivno, to sam ranije gledao na National geographic-u. Cijela fabrika zapošljava oko 6000 ljudi koji rade u dvije smjene. Bili smo u dijelu gdje se automobili sklapaju. Ta hala je prava džungla, sastavljena od robota, mašina, infrastrukture i ljudi. Ima nekoliko linija na kojima se auta sklapaju. Dijelovi se takođe automatski dostavljaju a neki i montiraju. Tu se sastavljaju četiri tipa među kojima je i lexus. Sve je čisto, ne dozvoljava se kamionima za dostavljanje ulazak u halu, čak ni buka nije velika (i to je propisano pravilima jer radnici ne smiju raditi u iritirajućoj sredini). Godišnje oko 40,000 prijedloga za poboljšanje procesa sklapanja vozila dođe od samih radnika od kojih se mnogi usvoje u svrhu poboljšanja efikasnosti i uslova rada. Radnici rade dva sata, pa imaju 10 minuta pauze, pa opet dva sata, pa 45 minuta pauze za ručak, pa dva sata, pa opet 10 minuta pauze i na kraju završnih dva sata. dakle ukupno 8 sati rada plus oko sat vremena pauze. Radnici se stimulišu da proizvedu što više vozila na liniji. Recimo, na semaforu stoje brojevi 392 i 400 što znači da su tog dana na toj liniji proizvedena 392 vozila a 400 je broj koji treba dostići do kraja radnog vremena. Vjerovatno su za to ekstra plaćeni i na taj način se stimulišu da rade što efikasnije. To je i razumljivo s obzirom da jedan radnik 8 sati radi isti posao, pa može doći do zasićenja odnosno usporavanja procesa.
Koliko sam razumio, prva smjena traje do 15,20 a druga počinje oko 16,20 pa do iza ponoći. Ili tako nekako. Svi smo bili impresionirani. Mada, nismo imali mogućnost slikanja a kretanje je bilo ograničeno. Imali smo neku djevojku kao vodiča, tako da nije ni bilo mjesta za neka pitanja (kojih bi bilo dosta, siguran sam). Cijeli fabrički kompleks je jako čist, svuda je cvijeće, sve se reciklira. Čak i vodu prerađuju prije ispuštanja u rijeku tako da je ona čistija (kako kažu) nakon primanja vode iz fabrike. Zalazi se tako daleko da se graniči sa glupošću, npr. iskorišteni papir se isjescka (nekoliko tona mjesečno) i nosi se na farme gdje se polaže kravama da mogu ležati na udobnome. Cilj im je da se postigne ''zero emision'', dakle proces bez otpada, što je u neku ruku nepojmljivo. Evo nas negdje na pola puta. Ostalo je još 19 dana, ali nas požuruju da podignemo pare sa računa, da pripremimo Action plan i dr. Danas po podne smo bili kod nekih babaca, smor pravi. Večeras sam popio par viskija sa Balitijem, Hendrina se ne javlja, vjerovatno je kod Tedija (oko 10 sati je naveče). Sutra smo se dogovorili, ako bude lijepo vrijeme da idemo u Space world. Nikol ode danas sa svojom grupom negdje na malo duži put, biće dosadno. Imaju dvije interesantne Iranke, iako zamotane, djeluju prosvijećeno. Skoro svaki dan idem u gym, bilo bi dobro kad bi malo skinuo koju kilu. Ako uporedim sa Saporom 2008. ovde je hrana malo lošija. Sjećam se da sam se u Saporu razbijao na doručku od nekog kupusa sa mesom plus dječije radosti sa hljebom iz tostera. Ovde pucam ribu ujutro uglavnom, naveče kako kad, nekad ribu, nekad piletinu, nekad špagete... Javila se Hendrina.
Naveče... Bili smo danas u Space worldu i istraumirali se pravo. Generalno, kad uporedim sa Saporom, ovde mi je ipak bolje. Znao sam šta me čeka, sve je isto kao i na Hokaidu, samo što mi se sada ostaje što duže. Valjda zbog posla i sranja. Dobro je što ovde imam laptop i internet u sobi tako da ne moram ići u Computer room. Imam osjećaj da mi engleski stagnira, trebao sam ponijeti neku knjigu, malo osnovne stvari preći. Mada, dobro se družim sa ostalima, razumijemo se. Samo, nisam još počeo fluently to speak. Bilo bi idealno kad bi preko Fubrighta otišli na godinu dana u Ameriku. To bi bilo betoniranje. Danas gledam neke Japance na motorima, kontam šta se ustručavam, pare mi leže na računu a ja gledam kako se ljudi vozaju. Trebao bi kad se vratim polagati za A kategoriju. Generalno, oni voze dobra kola, ali nema ekskluziviteta kao u Torinu gdje možeš vidjeti ferari na ulici. Kod Japanaca nekako nema tog ogromnog jaza između bogatih i siromašnih. Ili se bogati ne rasipaju bogatstvom i ne pokazuju ga okolo. Mora se reći da su oni iznad. Mada, malo su previše sputane te slobode, previše su fini i normalni. Nema kriminala, svi rade svoj posao, sve je ok. Baltiju neki dan pričam gledajući njihove bendove, kako se čudim što nemaju ni jedan slavni bend. Kaže on zato što pjevaju na japanskom. OK reko, ali mislim da je to zato što kopiraju zapad, nemaju originalnosti, ako hoćeš da budeš zvijezda moraš da pomjeraš granice. A kod njih toga nema, posebno u umjetnosti, sportu, individualnim stvarima. Gledamo neki bend na TV, teletabisi počešljani pravi. kažem ja Baltiju: divi ih majke ti, niđe veze. Kaže on sa nekim iznenađenim izrazom lica: ''They try so hard...'' Hahaha, dobar je, kao ''ali oni se tako trude...''. Oni su jaki kao nacija, imaju robote, industriju, recikliraju sve, imaju i svemirski program, disciplinovani su. Ali mislim da ih ta disciplina malo sputava na individualnom nivou. Nije dovoljan jedan Nišikori, oni bi trebali da imaju 10 poznatih sportista s obzirom koji potencijal imaju. OK, u fudbalu nisu loši, ali u ostalim sportovima su tarabe. Trebali bi biti najmanje ko Nijemci. Tome bi ih ja mogao naučiti. Pričao sam Japancima (babcima) i EE grupi vic o Japancu i bosancu, ne znam jesu li dobro uhvatili ideju (provalu) ali nema veze, odvažio sam se. Znam samo da se Santa dobro nasmijao, skontao je fazon. Šteta što je dvorana u KIC nema koš, tj. ima ali nije u funkciji. Tako da uglavnom samo trčim gore-dole, sat vremena otpilike. To bi nekako trebao uvesti u životu kao konstantu. Dakle, na malo više od pola puta, nije loše, ima još 17-18 dana. Sutra ću odmarati. U ponedeljak idemo u Kokuru pa ću opet otići do Uniklo-a da kupim Neni trenerku i majicu. Trebam uzeti suvenira, za raju iz dekanata, lepeza i sl. |